Zagrebački štikleci
Ljeto je razdoblje odmora i prekida mnogih uobičajenih aktivnosti, no i vrijeme novih događanja i početaka. To je i doba kada počinje nova nogometna sezona. Nakon što u svibnju natjecanja završe nogometni navijači željno iščekuju novu sezonu, uvijek iznova vjerujući u bolje dane svojih ljubimaca. Domaće prvenstvo danas nema onu privlačnost koju je imalo nekada pa me prve utakmice u mislima uvijek vrate u djetinjstvo, kada sam jedva čekao početak novog prvenstva. Nogometne utakmice igrale su se isključivo nedjeljom popodne i bile su dobro posjećene, a Zagreb je imao dva prvoligaša. Dinamove utakmice u Maksimiru privukle bi najmanje desetak tisuća, nerijetko i mnogo više posjetitelja, a ni one Zagrebove u Kranjčevićevoj nisu bile loše posjećene. No osim odlaska na stadion i praćenja utakmice uživo postojao je još jedan uhodani način da budete uz svoj klub – to su bili izravni radijski prijenosi. Budući da su se gotovo sve utakmice igrale u isto vrijeme, sa svih je strana dopirao glas reportera koji su prenosili tijek nogometnih utakmica. U programu Radija Zagreb specijalizirana emisija nazivala se Sport, muzika, sport. Pokrenuta je još davne 1955. na Prvom programu. Prvi urednik bio je Mladen Delić, koji se poslije prebacio u televizijski program, a prvi reporteri s terena bili su Hrvoje Macanović i Ivo Tomić. Emisija je imala prepoznatljivu uvodnu špicu u izboru glazbenog urednika Frana Potočnjaka. To je bio instrumental Happy music u izvedbi svjetski popularna njemačkog orkestra pod vodstvom Jamesa Lasta. Ime vođe orkestra neka vas ne zavara – James mu je bilo umjetničko ime, a pravim imenom maestro Last bio je Hans. Emisija je trajala nekoliko sati, a središnje mjesto pripadalo je izravnim prijenosima nogometnih utakmica. Reporteri Radija Zagreb pratili su utakmice hrvatskih klubova i svaki je klub imao svoje stalne reportere, a voditelj u studiju obavještavao je slušatelje i o kretanju rezultata na ostalim utakmicama.
Redovitim slušateljem te emisije postao sam tamo negdje početkom druge polovice 1960-ih godina. Dinamove i Zagrebove utakmice prenosili su Ivo Tomić, jedini iz prve reporterske postave, te Jura Dodig i Fredi Kramer. Ne znam kojom su ih logikom urednici raspoređivali, no znam da su se mijenjali i da se nije moglo unaprijed znati koji će se od njih javiti iz Maksimira ili iz Kranjčevićeve ili pak s nekog od vrućih gostovanja u Skopju, Nišu ili Mostaru. Kao i mnogi drugi, i ja sam najradije slušao Tomićeve prijenose. Bio je poznat po različitim doskočicama i metaforama, no meni se osobito dopadalo nešto što bi se danas vjerojatno smatralo neprofesionalnim ili politički nekorektnim. On je najotvorenije držao stranu Dinama, najglasnije slavio njegove pobjede i s najviše tuge u glasu objavljivao neuspjehe. Kada danas razmišljam o tom vremenu i navijačkoj odanosti s kojom smo pratili naša dva kluba, sve sam sigurniji da su za to osim igrača podjednako bili zaslužni i reporteri koji su ih pratili. Današnjim nogometnim navijačima teško je predočiti kakvu je moć imala ta emisija među poklonicima nogometa prije pedesetak godina. U Trnskom, naselju moga odrastanja, nedjeljom poslijepodne redovito smo igrali nogomet na velikom školskom igralištu, no obavezno bismo nekog od onih manje vičnih samoj igri zadužili da sluša prijenose na tranzistoru i glasno javlja o svim promjenama rezultata. Izravni prijenosi utakmica i danas su na radijskom programu, čak se i emisija zove slično kao nekada (Sport i glazba), no imam dojam da su prijenosi izgubili onu čar koju su imali nekoć pa ni sadašnji reporteri više ne uživaju popularnost Tomića, Kramera ili Dodiga.
Riječ, dvije i o drugoj sastavnici nekoć popularne emisije – o glazbi. Ona se emitirala između govornih priloga i imala je isključivo opuštajuću ulogu. U 1960-im dominantna je bila domaća zabavna glazba, a kako je to bilo doba festivala, najčešće su se mogle čuti uspješnice sa zagrebačkog, splitskog, opatijskog ili pak krapinskog festivala. Od strane glazbe, najpopularnija je bila talijanska kancona. Kada je riječ o nogometu, posebice se rado prisjećam skladbe koja se savršeno uklapala s prijenosima utakmica. Talijanska pjevačica Rita Pavone snimila je 1962. skladbu La partita di palone. Tekst, napisan u prvom licu jednine ženskoga roda, izražava ženino nezadovoljstvo što je muž, zbog nogometne utakmice, nedjeljom zapostavlja i ostavlja samu (Perché, perché / la domenica mi lasci sempre sola....). U skladu s tada raširenom pojavom prepjevavanja inozemnih uspješnica, Beti Jurković već je sljedeće godine snimila i hrvatsku inačicu naslovljenu Nogometna utakmica. Tekst pjesme sadržajem je bio u skladu s talijanskim originalom (Ja znam, ja znam / i u nedjelju ćeš ostavit’ me samu...). Ne samo u Milanu, Rimu ili Torinu, nego i u Zagrebu, mnoga je gospođa ili gospodična u to vrijeme s razlogom mogla tu pjesmu ne samo pjevušiti nego i glasno zapjevati partneru.
665 - 666 - 12. rujna 2019. | Arhiva
Klikni za povratak